Crtkano  

Jesmo li za jednosmjensku nastavu? Jesmo. A imamo li dovoljno učionica za nju? Nemamo. Onda ćemo izgraditi kuhinju i blagovaonicu.

Posvuda je sada tako i valjda postaje jasno i onima koji ne samo da nisu znali čitati mala slova u dnu nego ni velika slova na vrhu u zagradama, a pisalo je od početka jednosmjenska (cjelodnevna). Navodno je ta ideja postkoronarna kao i fond iz kojeg su se povukla sredstva. Počinjena šteta od te vježbe u kojoj su djeca bila zatvorena doma može se jedino ispraviti tako da se djeca zatvore u školi jer klin se, znamo, klinom izbija. Dok su ljudi masovno počeli bar promišljati, a mnogi i realizirali, preseljenje iz gradova na selo jer su okusili što znači biti u gradu u vrijeme okupacije, oni kojima je dana vlast odlučili su nametnuti suprotno. Možete vi iz grada, ali grad neće iz vas, poručeno je između zagrada.

Velike države institucionaliziraju djecu preko mjere jer to zapravo nisu baš njihova djeca pa ih učeći jezik i povijest kupuju još malo vremena da ova generacija koja je to dopustila bar može do svog odlaska koliko toliko razumjeti ljude kojima su se okružili toliko da mogu kupiti kruh i gledati serije na svom jeziku. Mi ipak još uvijek školujemo vlastitu djecu, dok se i kod nas ne počnu nasukavati gumenjaci. Možda oni kojima je dana vlast pripremaju teren za ono što dolazi jer znaju na što su pristali.

Gradovi su po logici stvari prvi pali, a okupator ne zna drugo nego nastaviti primjenjivati uspješnu taktiku. Nekad se ljude silom selilo u gradove, sada grad dolazi u vaše selo. Bit ćete preseljeni u udobnosti vlastitog naslonjača. Ako zasad i ne krećete u zoru na posao i vraćate se u sumrak, vaša djeca hoće. Ako i radite jednokratno i odlazite ipak doma za ručak, vaša djeca neće.

Navodno je to bila jedinstvena prilika za dobiti velika sredstva za obnovu škola. Znamo da caru ide carevo, a Bogu Božje, ali izgleda da smo caru dali ono što je možda najviše Božje.

A grad se, u međuvremenu, tehnologijom pretvara u selo – sve se prati, sve se zna, samo se ne zaboravlja. Plan je oduvijek i zauvijek da sve postane jedno i svejedno, ali vrag uvijek nadigra sam sebe pa će i sada.

Cjelodnevna nastava ukalupljivanjem mora dovesti do mogućnosti legendarnog vanjskog vrednovanja rezultata školovanja bez obzira gdje se ono odvijalo. Umjetna inteligencija učinit će nepotrebnim sva ona zanimanja koja su roditelje, ponajviše majke, odvojila od njihovih domova i djece. Generacija žena koju je sustav zvao da radi za druge, dok su njezinu vlastitu djecu čuvali stranci u smjenama, ostat će bez posla koji ju je od te djece udaljio. Neće se to zvati oslobođenje nego racionalizacija i to će konačno imati bar neke veze s razumom.

Roditelji, izvučeni iz kuća da bi radili poslove koje će ubrzo raditi algoritam, i djeca, zadržana u zgradama od zore do sumraka kako bi se zaštitila od svojih prirodnih zaštitnika, jednog će se dana opet naći u istom dvorištu jer više neće imati razloga biti drugdje. Nasilna razdvojenost, dovedena do svoga vrhunca, stvorit će ono što je trebala spriječiti – dom kao učionicu, roditelja kao učitelja, obitelj kao most između prošlosti i budućnosti.

Prostorni planovi iskaz su prostornih želja i potreba jedne sredine obuzdanih politikom koja ih naručuje i strukom koja ih piše.

Danas gotovo svatko želi nešto normalno, klasično-ali-moderno, a ta naizgled bezvremenost, u kombinaciji s dostupnom tehnologijom građenja i aktualnim načinom korištenja prostora, nužno dovodi do određenog stila ili makar prepoznatljivog oblikovanja nekog vremena. Stvari su ionako lijepe jer su stare tako da će idućim generacijama sve to što mi makar i nevješto radimo ionako biti lijepo. Sadašnjost je uvijek ružna kad se od nje puno očekuje, a najviše se očekuje od sadašnjosti kada se živi za trenutak, kada se eutanazira prošlost i abortira budućnost.

Koja rečenica o nagibu krova, istaku vijenca i debljini kamena na fasadi kao i često propisana ambijentalna usklađenost ne jamči čuvanje ambijentalnih vrijednosti čak ni onda kad bismo uopće i znali što je to naš ambijent, a ambijent je po definiciji okolina; životna sredina i ozračje koje vlada u njoj. Nisam siguran da se danas i smije zazivati zaštita životne sredine bez određenih sankcija osim u ovom površnom scenografskom smislu. Kod nas je ambijentalna vrijednost u materijalnom i društvenom smislu vjerojatno prirodnost, umjerenost ili normalnost i svaka arhitektura koja to uvažava je s tim ambijentalno usklađena. Tradicionalna arhitektura na koju se prvo pomišlja kad se spominje ambijent je arhitektura koja prvenstveno štiti od svih vanjskih utjecaja, surove prirode i nepozvanog gosta, zatvara se u sebe i otvara se minimalnim otvorima i istacima dok se sjenoviti i zaštićeni vanjski prostor ostvaruje jedino unutar tradicionalnog dvora koji nastaje između gusto izgrađene strukture koja je potpuno nepoznata i nemoguća na periferiji koja se danas najviše izgrađuje, ali ne i urbanizira. Tu je zapravo i propisana samostojeća individualna izgradnja, a viši ogradni zidovi kao i funkcionalno uređivanje obale potpuno su zabranjeni iako su izvorni i gradotvorni. Uz to, takav tradicionalni arhitektonski jezik vezan je u pravilu za zgrade manjeg mjerila koje su grupiranjem izgrađivale grad ili pak bile izolirana ribarska ili ratarska kućišta dok se ovdje danas radi o zgradama koju su dimenzijama bliže tradicionalnim palačama koje su u našoj sredini bile rijetkost. Palače su ipak prisutne u širem sredozemnom okruženju i redovito podrazumijevaju značajne istake krovišta blažeg nagiba kao uobičajen mediteranski arhitektonski element, a ne nikakav kontinentalni kako se često krivo tumači i zbog toga nerijetko i zabranjuje u našim planovima. Suvremena ladanjska arhitektura odgovara potrebama današnjeg života i u fokus stavlja otvorenost pročelja za postizanje panoramskog pogleda na more i velike vanjske prostore ispred njih koje je potrebno dobro zaštiti od visokog ljetnog sunca, a dopustiti ulaz niskog zimskog sunca poput suncobrana. Potrebno je i zaštititi se od kiše nošene vjetrom kao kišobranom jer je danas strah od stajanja vani dok kiši manji, možda i zbog još jednog domobrana – gromobrana.

U konačnici, suvremeni dom je prostor dokolice jer je odvojen od prostora rada. On se u osnovi danas ne razlikuje od kuće za odmor osim u broju kupaonica. Kada je rad i prisutan u kući on je uglavnom virtualan i ne podređuje sebi prostor. Čak je i kuhanje kao najveća radna aktivnost u kući izgubila vlastiti prostor.

Popularna pak nepoželjnost racionalnijih višestambenih zgrada i nužnih nadogradnji postojećih obiteljskih kuća i njihovo toleriranje kao nužnog zla odraz je težnje za stvaranjem lijepe razglednice, ali je posljedično i anti demografska politika.

Veća ograničenja gradnje u prostorima koji su ionako za gradnju oduvijek planirani znače dodatno poskupljenje već skupe gradnje na skupoj zemlji što si lakše priuštiti mogu oni koji su došli ovdje umrijeti, nego oni koji su ostali ovdje živjeti. Naši dobrostojeći imigranti spontane su izbjeglice pred navalom navođenih izbjeglica. Svoje prostore su iz konformizma prepustili drugima da bi se sada iz istog konformizma prepustili tuđem prostoru koji ih romantično vraća u ambijent koji su izgubili, a koji ćemo, ako sve bude išlo po planu, i mi izgubiti s njima ili bez njih.

Opći je trend štititi se isključivo od sebe samih pa tako i čuvati prostor namijenjen eksploataciji od eksploatacije i romantizirati povijesne izgrađene strukture dok se društvena supstanca koja je takve strukture iznjedrila zatire ili svodi na folklor.

Tradicionalne kamene kuće s ognjištima i kućnim svetištima naseljavaju dobrostojeći samci i umirovljenici, digitalni nomadi, napredni i drukčiji dok se primitivne višečlane obitelji s malom djecom smještaju u modernističke košnice subvencionirane stanogradnje.

Zanimljivo je kako se sva ograničenja u oblikovanju odnose uvijek samo na klasično oblikovanje, dok suvremeno oblikovanje nema nikakvo oblikovno ograničenje. Primjerice, ranije spomenutu zaštitu od sunca redovito se ne smije ostvarivati istakom običnog kosog krova dok se ista stvar smije postići istakom ravnog krova. To dolazi od modernističkog arhitektonskog školovanja koje kod izrađivača planova usađuje stav kako se kvalitetno kreativno izražavati u prostoru može jedino kroz suvremeno oblikovanje lišeno arhitektonskog jezika, a da je klasično oblikovanje relikt prošlosti koje je prihvatljivo samo ako je dovoljno obuzdano da ne izlazi iz onih okvira skromne tradicionalne gradnje. Politika (osim ako nije prosvijećena) kao ni javnost u pravilu ne dijele taj stav, ali u šumi odredbi koje nitko ne čita to se provlači kao i štetni lijekovi i okupacijski zakoni. Mi smo stado koje Pismo ne čita već sluša od tumača kojem vjeruje.

Nekim čudom okupacijska dogma raznolikosti prisilno je obuhvatila samo ljude, obitelji i narode, a za kuće i naselja ne pokazuje osobit interes. Nova inačica kulturne revolucije nema ni vlastiti stil kojim bi oblikovala novu materijalnu stvarnost. Ona je parazitska i podstanarska. Leš domaćina se ovoga puta ne kremira niti baca u jamu već balzamira i reproducira, sad već i umjetnom inteligencijom.

Naglasak svih suvremenih prostornih i urbanističkih planova, kao i općenito zakona, jest civilizirano i s distance zaštititi prostor od nas domaćih divljaka koji zapravo jedini zasad s tim prostorom i živimo. Često mnogima na štetu i nikome u korist, a na hvalu i slavu jedino nevješto sastavljenom birokratskom tekstu. Pravedna ruka struke i politike u nedostatku stvarne snage da izvlašćuje, otkupljuje, širi ceste i dovodi infrastrukturu odnosno urbanizira bavi se dekoriranjem tuđih domova kroz odredbe prostornog plana kojima se određuju boje, materijali i detalji nečije kuće dok se ljudi samoorganiziraju kako bi probili putove i doveli infrastrukturu. Naš narod je ozbiljno shvatio svoju stvarnu ulogu nositelja suvereniteta u tom slobodnom društvu na ipak od nas zauzetom prostoru i zato ovdje stvari srećom baš i ne idu po planu.

O mantranju ne znam ništa osim da je djelotvorno. Čini se kao da zaista želje oblikuju stvarnost.

Predugo smo ponavljali da je zdravlje najvažnije.

Tisuću puta ponovljena laž postala je istinom zbog koje danas pristajemo na sve. Naši dobri bake i djedovi lagali su i sebi i nama. Zdravlje je najvažnije samo bolesnom čovjeku.

Puno je bolesnih jer se bolešću opravdava grijeh. Pristali smo biti bolesni samo da ne bismo bili krivi. Svatko će rado opravdati svoju lijenost križoboljom, srditost stresom, a oholost i zavist nekom traumom.

Grijeha se panično boji društvo koje ne poznaje oprost i ono će sve poduzeti da do grijeha ni ne dođe ili da se kao takav ukine.

Predugo smo ponavljali da je bolje spriječiti nego liječiti.

Onako kako se grijeha boje oni koji ne vjeruju u oprost, bolesti se boje oni koji ne vjeruju u izlječenje, a smrti se boje oni koji ne vjeruju.

Protiv neželjene smrti borimo se željenom smrću – pobačajem i eutanazijom, a protiv neočekivane bolesti borimo se očekivanim kroničnim bolestima – preventivnim terapijama i cjepivima. Ljudi se većinom cijepe ne radi zdravlja nego radi osjećaja pripadanja, manje ljudima, a više vremenu. Stariji se ne cijepe da ne umru nego da ne umru nenormalno. Mladi se ne cijepe da ne obole nego da bi normalno živjeli. Sredovječni se cijepe jer su normalni i samo žele da ovo sve završi, onako kako i prijevremeno idu u mirovinu. Zvijezde se, normalno, samo #cijepe. Medicinski pripravci rješavaju nemedicinske probleme. Cjepivo štiti od gubitka posla i nazadnosti.

Predugo smo ponavljali da bi bilo najbolje ne imati ništa.

„Nećete imati ništa i bit ćete sretni“, otvoreno nam je najavljeno. Pripremamo se postati korisnici svega s ugovornom obvezom. Proizvodit ćemo i trošiti, ali ćemo biti oslobođeni muke i odgovornosti posjedovanja. Neki od naših dobrih baka i djedova imali su već priliku to doživjeti.

Osim uzimanja u najam nekretnina i pokretnina, uzimat ćemo i imunosni sustav. Previše je rizično oslanjati se na vlastiti. Odavno je osmišljen, evolucija je prespora, a mi moramo biti potpuno sigurni da ćemo ostati živi bar dok ne umremo. Svatko pametan prepušta dio svojih funkcija nekom vanjskom i specijaliziranom pružatelju usluga, od brijanja preko pranja automobila do odgoja pa i izrade djeteta.

Srećom imamo potpunu slobodu izabrati jednog pružatelja usluge našeg imuniteta baš kao kad biramo jednog od operatera mobilne telefonije ili jednu od partija na vlasti.

Predugo smo ponavljali da smo najmirniji sami.

Svatko u svojim neispunjenim očekivanjima od svijeta oko sebe lako spadne na sebe kao mjerilo svijeta. Najmanje smo svoji kad smo sami. I Krist je sam sa sobom izdržao samo 40 dana.

Najjače biološko oružje koje imamo je naša mogućnost reprodukcije, a svatko novonormalan zna da se oružje ne drži doma nego odgovorno predaje državi. Reprodukcija i podizanje djece su najslobodniji načini oblikovanja stvarnosti. Kao i sa imovinom i imunosnim sustavom, država i tržište su tu da naprave što je najbolje za nas pa ako treba i osloboditi nas od te prevelike slobode za dobrobit slobode.

Predugo smo ponavljali da moramo ići naprijed.

Svakako idemo naprijed jer nemamo oči na leđima, no nemamo vremena usput se i penjati. Nizbrdo je lakše, a s inercijom još i brže.

Covid i Queer (LGBTIQ) nadmeću se u gomilanju sojeva odnosno slova, Covid abecednim redom, a Queer kronološkim onako kako svaka iduća inačica proždire onu prethodnu sve do konačnog Q kada sve bez iznimke postaje izokrenuto.

U znanstvene teze se vjeruje, a u vjerske dogme se sumnja. Sve je obrnuto od onoga što je po definiciji. Ljudi žele biti osvježeni kao njihov mobitel s novom verzijom operativnog sustava ili kao polica s knjigama nakon sajma knjiga. Ugodno je znati da si učinio sve što treba i da nije više do tebe. To ipak nije onaj mir koji nam je ostavljen da u njemu rastemo do svršetka, to je onaj što se zaziva sa „Uživaj!“ i koji pad čini bezbolnim.

Predugo smo ponavljali da se povijest ponavlja.

Inercija je glavna sila djelovanja onog nevidljivog neprijatelja za kojeg svi znaju da ne postoji i kojeg nitko zapravo ne štuje. Kad smo ubili ovog valjda smo ubili i onog. Svijetom vlada Nitko.

U epohama vladavine „velikih“ inercijom je dolazilo do velikih padova. U ovo vrijeme vladavine „slobodnih“ inercijom dolazi do slobodnog pada.

Tko god je imao posla s birokracijom i služenjem nevidljivom gospodaru, nerazumnom slovu nedorečenog zakona koji svakoga štiti od nikoga, na neki je način bio pripremljen na ovo.

Zasićeni neučinkovitom i korumpiranom birokracijom i sami priželjkujemo objektivnu tehnokraciju.

Birokracija je zagrijavanje za vladavinu umjetne inteligencije, kao što je nošenje maski valjda i evolucijska vježba za prilagodbu životu bez kisika. Od aerobnog do anaerobnog organizma, evolucija možda nekad i napravi korak nazad kao što radi sad da bi skupila zalet za veliki skok naprijed.

Predugo smo ponavljali da je sve isto.

Sve se okrupnjuje, firme se povezuju u grupe kojima su vlasnici fondovi u kojima svatko ima neku mrvicu pa je i svatko sudionik u zločinu protiv sebe. Svi su vlasnici svega i nitko nije vlasnik ničega.

I ideje konvergiraju, kapitalizam i socijalizam spajaju se u korporatizam. Sve je isto. Raj na zemlji nije moguć, a nije ni pakao. Totalitarizmom umjerenosti napravit ćemo čistilište na zemlji.

Nebitno je li zavjera, pronevjera ili nevjera. Nebitno je li agenda ili postkoncept.

Radi se o ubrzanju inercije. Ovu eksponencijalnu krivulju nitko ni ne pokušava izravnati u iduća dva ključna tjedna. Iskustvo nedavnih velikih mijena nas uči da se karte uglavnom preslože u četiri godine, a ponekad potraje i četrdeset. Trebali bismo lakše sve to prihvaćati jer je u cijelom svijetu isto. Ne znam je li se isti argument koristio i u ranijim Internacionalama. Ako idući vatikanski koncil solidarno poprati iduću internacionalu mogao bi se ostvariti do sada neviđen sinergijski efekt univerzalnog i globalnog, na tragu najave iz Otkrivenja.

Predugo smo ponavljali da rata ne bude.

Neće ga ni biti ako svi zažmirimo u istom trenutku. Totalitarizam jedini može osigurati mir.

Totalitarizam bi prestao biti problem kad bi ga svi prihvatili, ali uvijek se nađu neki kojima savjest ne da da budu pametni i riješe problem.

Režimi protivni ljudskom dostojanstvu uvijek tjeraju na priznanje prije izvršenja kazne, jer da je bitnije slomiti duh nego tijelo znaju i oni koji u to ne vjeruju.

Ako se i kuhamo sporo kao žabe to i nije samo zato da ne primijetimo da nas se kuha nego i zato što smo previše ponavljali da nije problem ni umrijeti samo da ne boli.

Unutar domovine više nema balvana na cestama, oni su sada u hodnicima institucija. Za prolaz se ne traži ništa posebno osim pristanka. Državne granice se otvaraju nepoznatima, a vrata državnih ureda se zatvaraju poznatima. Okupacija više nije teritorijalna. Neomarksistička ideja marša kroz institucije (koje rade svoj posao) doživjela je svoj vrhunac pa sada imamo okupirane hodnike, slobodna predvorja i neutralne kabinete. Okupacija je sada etažirana.

Predugo smo ponavljali da ćemo plaćati zrak.

To sad već godinama plaćamo, ali mir ima svoju cijenu. To najbolje znaju ugostitelji kad plaćaju zaštitu onima od kojih ih isti štite. Kad se ova aktualna zdravstvena tema istroši istrenirani pratitelji statistika s početka dnevnika neprimjetno će prijeći na praćenje razine CO2 u zraku. Kad vrijednosti budu visoke ostat ćemo doma jer smo odgovorni. Starijima će biti lakše jer imaju iskustvo vožnje na par-nepar iz vremena onog što je zamijenio Boga onako kako ga je danas zamijenio ego, sutra Gea, a u kontinuitetu Nitko.

Inercija se dijelom oslanja na pasivni korisnički mentalitet, ali ne računa na mentalitet nezadovoljnog korisnika kad se osjeti prevarenim. Ako ipak taj nezadovoljni korisnik bude previše oštećen njegov povrijeđeni ponos neće dopustiti da izrazi nezadovoljstvo i radije će „potonuti s brodom“. Zato laž u slobodnom padu mora prožeti sve. Nagovora se nametanjem krivnje krepkima i opraštanjem grešnima, svakome tamo gdje je najslabiji.

Globalizam, naizgled urban, ipak od svijeta ne čini grad nego selo, a selo ipak uvijek pobjeđuje. Prevara se ne izbjegava informiranošću ni znanjem nego njima usprkos i urođenim instinktom.

Ponavljamo greške jer je to najbolje što možemo.

Svako je podzemlje isto; prepoznaje ljudske slabosti, udovoljava im i na tome raste. Sigurno je da živimo u vremenu potisnutog fizičkog nasilja. Ovo je vrijeme odlikaša koji su trpjeli ruganje i koji su dočekali svoje vrijeme, između ostalog i za današnje ruganje – etiketiranje. Na operativnoj razini ovo je osveta šmokljana možebitno povezanih u nekakva društva. Tajna društva samo su društva onih s kojima se nitko ne želi družiti i koji misle da su oni ti koji upravljaju inercijom. Teorije zavjere samo laskaju onima koji parazitiraju na slabostima većine, a oslobađaju istu tu većinu od krivnje. Istina je davno objavljena, ona se ne otkriva jer je kao topla voda. Svi smo krivi. Istina se u svakodnevici najlakše iščitava tako da se prezentirana stvarnost promatra naopako, jer u slobodnom padu sve je naglavačke.

Mnogo toga možda podsjeća na opise iz Knjige otkrivenja, ali vjerojatno svaka epoha ima svoje posljednje dane odnosno malo uprizorenje Otkrivenja.

U suvremenom kazalištu odgovornost se dijeli s gledateljima i uključuje ih se u predstavu. Ne nasjedajte, ostanite samo gledatelji ili nemojte, svakako ćemo pogriješiti. Onaj pravi kraj se ionako zna.

U razmišljanjima o zajedničkom nazivniku našeg naroda postavlja se pitanje postoji li uopće išta oko čega se svi slažu ili bar protiv čega nitko nema ništa protiv jer kod nas, a sada već i u svijetu, čak i kod temeljnih odrednica poput vjere, jezika i državnosti postoje izražene podjele. Što nas uopće drži zajedno osim granica koje su ionako kraćeg vijeka od jednog prosječnog života. Stilizirana šahovnica na dresovima uspješnih sportaša najviše se približila općem prihvaćanju. Nešto kao crveni križ, što bi možda bilo najbolje rješenje za zastavu naše podijeljene nacije, ali šteta što je već zauzeto. Ispraćaj Olivera kao da se i nije slučajno dogodio nakon što su Hrvati bili jedinstveni u radosti nakon dugo vremena. Površno i paušalno zaključujem da je jedini zajednički nazivnik svih Hrvata, a dijelom i naših susjeda – gostiju, upravo Oliver Dragojević.

Olivera možda nisu baš svi u jednakoj mjeri obožavali, ali gotovo pa sigurno nikome nije smetao. To živim i smrtnim ljudima nije svojstveno jer kad god je na ovom svijetu netko bio velik nekome je ta veličina bila nepodnošljiva. On ipak nije bio veliko stablo koje baca sjenu, on je i sam bio malen pod sjenom ogromnog stabla. To stablo je mediteranski život i sve njegove odrednice. Oliver je cvrčak na tom stablu. On je skriveni megafon ambijenta. Oliver je eksponent našeg načina života, našega duha.

Donesena je odluka da od našeg eksponenta treba napraviti eksponat, uspostaviti memorijalnu zbirku – muzej. Treba računati i na veću okrutnost vremena čiji bi zub mogao nagristi sjećanje na Olivera, njegovim djelima i muzeju usprkos. Taj muzej morao bi ostati atrakcija i bez Olivera, onako kako se danas posvuda i Božić slavi bez spomena slavljenika.

Muzejom ne predstavljamo samo Olivera, predstavljamo naš prostor, naše vrijeme i naš duh. Bio bi to zavičajni muzej prožet osobnošću njegovog najvećeg promotora. Ono što je Oliver bio jučer i što je danas možda neće biti sutra. Ljudi koji razumiju jezik kojim on pjeva možda bude sve manje ili se spomen ugasi. Svjetski putnik ionako neće razumjeti riječi. Glazba mu se može svidjeti, ali Olivera će zavoljeti kad uroni u njegov prostor i njegovo vrijeme, u ono radi čega je taj putnik namjernik, ni ne znajući za Olivera, prošao pola svijeta. Da bi se komuniciralo globalno potrebna je određena razina apstrakcije i stilizacije sadržaja. Uostalom, modernizam nas je odgojio da je samo apstraktno pametno i lijepo, a figurativno glupo i ružno. Normalno, u diktaturi modernizma svatko talentiran i željan prisutnosti i uvažavanja prisiljen je stilizirati svoj rad. Takve su, uostalom, često bile i pjesme koje je pjevao, u osnovi vjerujem zapravo duhovne, a za potrebe tržišta vješto kodirane u ljubavne i ljubavničke. Jednostavno, previše je to ljubavi da bi bilo samo od ovoga svijeta i za ovaj svijet. Možda je baš zato i uspio ostati tako veličanstveno malen. Suprotno suvremenim trendovima pokazao nam je uvjerljivo da umjetnost nije samo kreacija već i interpretacija. Poruka je to možda i snažnija od tekstova pjesama koje su mu pisali jer takav je i život pravednika; reprodukcija već davno stvorenog i objavljenog, bez imperativa kreacije. Svaki muzej je i sam interpretacija, prikaz i tumačenje nečega prije nas. Kao u glazbi aranžmanom, ovdje se prezentacijom stvara i ambijent.

Ambijent je duh prostora u vremenu, a rutinom života su se razvili karakteristični prostori koji su dobili svoja imena: konoba, tinel, volat, dvor, fižul, klupa, riva, vala, posta. To su dijelovi izgrađenog i osvojenog prostora o kojima je Oliver pjevao i s kojima je živio. Oni su dio identiteta onog zavičaja kojeg ovdje predstavljamo i scenografija su za predstavljanje Olivera. U konobi i tinelu se jede, pije i pjeva. U dvoru i pod voltom se razgovara, ali i razilazi. Na fižulu ispred kuće i na klupi se promatra sve što se kreće, a u šetnji rivom se promatra ono što na njoj stoji. U vali i osobito na tajnoj posti se uglavnom šuti i čeka da riba zagrize. Dopuna lokalnim prostornim tipologijama su svjetske koncertne dvorane kojima je naš junak opušteno vladao kao da se radi o istom ovom prostoru gdje je kao mladi mužikant limene glazbe oživljavao prve note. Vrijedi pokušati ljudima pokazati Olivera u njegovom prirodnom ambijentu, ali i predstaviti njegov prirodni ambijent prožet njegovom prisutnošću. Oliver je iz tog analognog vremena kad je fizički prostor još uvijek bio i jedini mogući okvir za svaku aktivnost.

Današnji stari misle da će sutrašnji mladi htjeti samo digitalno i virtualno. Gotovo je sigurno da će biti upravo suprotno jer virtualno će biti nužno i standardno, a materijalno će biti odmak od svakodnevice onako kako se danas odmaramo kroz fizičku aktivnost. Iskustvo fizičkog prostora bit će vrjednije nego je nama danas u ovoj kratkoročno digitalnoj, a dugoročno transhumanističkoj tranziciji koja vodi dekonstrukciji i rekonstrukciji stvorenoga.

Za globalno ubrzanje te tranzicije tu je „novo normalno“ što utječe na sve nas, a i na funkcioniranje ovog našeg budućeg muzeja. Maske tu ne pomažu, a socijalna distanca samo pogoršava stanje kod kroničnih pacijenata – svih nas jer virus ipak nije nevidljiv, a niti je pravi neprijatelj. Neprijatelj je oduvijek isti i nevidljiv, a stalno prisutan. Pobjeđuje ga se poražavanjem samodopadnog sebe, požrtvovnosti bez žrtve, herojstva bez hrabrosti, velikodušnosti bez davanja, tolerancije bez ljubavi i odgovornosti bez dužnosti. U toj velikoj borbi ovaj postav bi trebao biti malo ohrabrenje i trajni primjer da smo kao ljudi kreacija vrijedna stalne reprodukcije danas i otporna na dekonstrukcije sutra. Trag u beskraju.

Pisati o političnosti u Veloj Luci je kao pisati o ovdašnjim nebeskim tijelima. Njihov sjaj se možda svugdje pomalo razlikuje, ali mrak u njihovu izostanku je na cijeloj nam kugli zemaljskoj isti.

Naprednost je kao kružna trkačka disciplina. Netko najbrži ode toliko naprijed da opet dođe s leđa onom sporijem. U tim trenucima ne zna se tko je zapravo u prednosti dokle god ne vidimo brojčani iskaz u dnu ekrana. Ekrani i papiri danas često služe upravo tome; za iskazivanje razine nečije naprednosti. Svi smo zajednički za naprijed dokle god ne znamo prema čemu idemo.

Višestoljetni društveni napredak inercija je kapitala i tehnologije, posebno uključujući sve progresivne revolucije koje su nam dale privid oslobođenja oslobađajući nas sidra i korijena i koje su od naroda napravile nacije, od nacija kolektiv, od kolektiva građanstvo i konačno od građanstva korisnike usluge zvane život. Na njihovim demokratski izabranim zastupnicima je štititi njihova potrošačka prava, oslobađati ih odgovornosti i omogućavati im da budu štogod požele te ih štititi od boli koju nanosi istina.

Ovo je vizualna era, era doslovnosti, pa umjesto epova o nastanku, lirski preuveličanih fragmenata istine, današnju priču o postanku ne slušamo nego gledamo kroz pretjerano retuširane i uvećane fragmente neke sitne teleskopske činjenice iz daleke prošlosti koja bi beznadnima trebala potvrditi sumnju u vlastiti smisao. Kao što kaže citat na boci vode: tek kad je dovoljno mračno moći ćeš vidjeti zvijezde.

Istina je zamijenjena činjenicama, a spoznaja dokazivanjem. Činjenice su dokazive jer su doslovne. Pojmovi kojima izgrađujemo stvarnost dokazive su činjenice koje snagu imaju tek pod svjetlom istine.

Ima li politike kad nema stada? Kad su svi prosvjetljenjem postali pastiri onda su ovce u manjini, a malobrojni oduvijek upravljaju. Demokracija je kad ovce upravljaju ovcama koje misle da su pastiri. Prevelika, ponosna i neponizna pamet kuga je ovoga vijeka koja razara ono što medicinska tehnologija ne liječi – dušu.

Progresivne revolucije pripremile su kapitalu savršene konzumente svega vidljivoga i nevidljivoga, oslobođene svega, a neslobodne. Ostavljati prošlost i gledati u budućnost najpoželjnija je osobina dobrog korisnika – potrošača.

I sirovi konzumerizam postaje prosvijećenim. Čovjek se konzumacijom lijepih i pametnih stvari osjeća ljepšim i pametnijim. Kako kažu, ono si što jedeš. Ono što te izdvaja od mase, uključuje te u neku drugu masu. Individualisti svi su isti. Prosvijećeni suvremeni čovjek ponosi se sobom, a srami se zajednice kojoj spletom okolnosti pripada. Slučajno, onako kako misli da je i svijet nastao. Tradicionalna političnost se pak izgrađuje na obrnutim pretpostavkama, na osobnoj samokritici i društvenom ili nacionalnom ponosu. Priučeni demokrati odgojeni u kolektivističkom sustavu pod samokritikom razumljivo podrazumijevaju kritiku zajednice, a i nedostatak nedjeljnog obreda prosvjeda protiv samog sebe učinio je svoje. Postoji i oblik samokritike koji je samo dijelom na sebe usmjeren cinizam, naglašavanje svjesnosti vlastite nevažnosti zbog čega je uvijek zapravo kriv sustav čiji je pasivni sudionik, ukazivač na nepravilnosti, informirani i pametni potrošač. Ukazivanje na nepravilnosti, budnost i prokazivanje nije političnost. Političnost je svjesnost vlastite zamjenjivosti i prolaznosti, a nužnosti zajednice koja izgrađuje stvarnost.

Spasiti nas jedne od drugih može samo željenost, a na njoj će u budućnosti trebati sve više raditi. Nerođeno dijete na željenost koja bi ga sačuvala od pobačaja ne može utjecati, dok mi kao odrasle osobe zalaganjem i uvjeravanjem okoline kako ipak ne patimo još i stignemo izbjeći eutanaziju. Države pak moraju ispunjavati očekivanja svojih državljana kako ih oni nezadovoljni pruženom uslugom ne bi zamijenili nekom drugom.

Konzumiramo sve, a u konačnici i pojmove.

U početku bijaše riječ i riječ je rasla. Kad je porasla počela je ondje gdje je najozbiljnija dobivati prefiks A kao ures kojim će se pomladiti, kojim će prkositi samoj svojoj biti, kao poderane traperice od nepoderivog trapera. Kad se A(nti) na riječ zalijepi rezultat bi trebao biti poništenje te riječi i svega što ona predstavlja, ali to bi onda značilo i smrt parazita A. Zato, tamo gdje se stvari događaju malo sporije, A još i živi u napetom, ali uzajamno korisnom suživotu s riječi na koju se namjerio, jer dok drugo preispituje, prvo se utvrđuje.

Apolitičnost ili izostanak političnosti zapravo dopušta totalitarističko prodiranje politike u sve pore društvene zbilje onako kako ateizam ili izostanak organizirane religije stvara preduvjete za ulazak kojekakvih radikalnih duhovnih praksi u svakodnevni život. Pojmovi se definicijama, a pojave institucionaliziranjem obuzdavaju sprječavajući fundamentalizam koji pogonjen emocijom ili ravnodušnošću nagriza razumom uspostavljenu stvarnost.

Sve je jedno, sve je svejedno.

Zajednička zastava svega pod kapom nebeskom može biti šarena samo u jednom kratkom trenutku jer sve boje pomiješane daju ili crnu ili bijelu. Jedna je za smrt, druga je za predaju. Uistinu, svejedno je.

Uvod iz Wikipedije

Prekarni radnici (ili prekarijat – neologizam stvoren kombinacijom riječi precarius lat. nesiguran i završetkom -ijat iz pojma proleterijat) su radnici koji pate zbog prekarnosti, teške opstojnosti u životu bez predvidljivosti ili sigurnosti, koji utječe na materijalno ili psihološko stanje. Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost, rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad, i niska ili nikakva radna prava i zaštita. To su sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima... Za razliku od generacija iz razdoblja socijalne države u Europi, koje su mogle računati na teško stečena radnička prava i socijalne ugodnosti kao što je stalno zaposlenje koje im je osiguralo mirovinsko i zdravstveno osiguranje, definirano osmosatno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i sindikalno organiziranje, današnji radnik postindustrijskog globalnog kapitalizma često može računati samo na permanentnu nesigurnost.

Gospodarstvo

Vela Luka već dugo živi djelomični prekarijat. Živjela ga je i za vrijeme diktature proletarijata, ali povrh redovnog radnog vremena za povećanje životnog standarda. Zaposlenje je osiguravalo ono nužno, a faturete ili posao van radnog vremena su stvarale višak. Može i obratno. Tako je nekako opet i danas. U međuvremenu je Vela Luka preživjela tranziciju živeći tu prekarnu, tzv. uber i airbnb ekonomiju i prije nego je zavladala globalno. Svatko zna malo o svemu, a o ničemu ne zna puno, ali dovoljno za odgovoriti na potražnju na tržištu bez odgovarajuće profesionalne ponude. Veliki su se sustavi urušili i više ih ne izgrađujemo jer iz grešaka se uči, svatko je sam za sebe. Specijalizacija se drži rizičnom, diverzificiraju se prihodi radeći više različitih stvari onako kako investitori školski diverzificiraju ulaganja – nikad sva jaja u jednu košaru. Malo redovni posao, malo turizam, malo poljoprivreda, malo hobi obrtništvo. Godišnji za masline, bolovanje za lozu. Grije se dnevni prostor, a kuća ne. Ova lokalna ekonomija preživjela je sve krize jer je isprepletena i žilava, ali zbog toga i teško raste. Značajniji rast je nemoguć bez specijalizacije i udruživanja, bez strukturiranja i discipline. Možda smo i pošteđeni te muke. Ipak, čini se kako to sada zahvaća i svijet. Popularna uber i airbnb ekonomija, gdje je idealno svaka osoba tvrtka koja se može honorarno baviti čime želi, odnosno napraviti od hobija posao. Globalno je to moguće tek sad kad je tehnologija od svijeta napravila selo, a za nas je to već dugo tako, iako nije računalno koordinirano

Politika

Amaterizam se u politici događa kao aktivizam. Politikom se profesionalno više nitko ne želi baviti. U tom opustošenom političkom polju može se uspješno djelovati aktivistički, bez povjerenog mandata i kroz politički pritisak oslobođen odgovornosti realizirati određenu zamisao. Legitimitet se ne stječe već podrazumijeva kao nagrada za trud. Nekako smo se uvjerili da više ništa (društveno) ne radimo i da se nešto mora napraviti. Aktiviramo se povremeno, na zahtjev, jednako kako konzumiramo zabavne i kulturne sadržaje. Očekujemo uspjeh, a ako se ne dogodi izražavamo nezadovoljstvo kao nezadovoljni korisnici usluge život. Mi smo svi, ponajviše, potrošači pa i politiku radije konzumiramo nego proizvodimo. Čak su nam i ulice numerirane kao bezvremenski artikli, ideološki očišćene na ponos cijelom suvremenom svijetu. Individualci, inače slabo prisutni u političkom životu, neočekivano se lakše aktiviraju unutar struktura koje se vole nazivati kolektivom, vjerojatno zbog izostanka istaknutog vođe i osjećaja jedinstva oko konkretnog cilja. Zbog jasne proturječnosti kolektiva individualaca takve organizacije su operativne samo na kratko vrijeme i na konkretnoj temi koja je i potaknula okupljanje inače nepovezanih ljudi. Kako se budu širila područja borbe, tako će aktivnosti sve više postajati političke, odnosno parapolitičke pa će se platforma institucionalizirati i prihvatiti pravila igre ili će spontano prestati postojati.

Nedavno se dogodio još jedan političko-umjetnički ili aktivističko-hobistički performans gdje se naglasio nedostatak gledanja, slušanja i govora o temi privezišta. Ostalo je nejasno radi li se o prozivanju ili o priznanju. Već uobičajeno, ne reagira se gdje i kad je to proceduralno predviđeno nego tek kad se promjene krenu događati u fizičkom svijetu. Izgleda kako se drži da zahvat u prostoru započinje gradnjom, a ne odlukom o gradnji, kao što se drži da život započinje rođenjem, a ne začećem.

Umjetnost

Likovno stvaralaštvo, ili popularno umjetnost, je također mnogima hobi. U smislu profesionalizacije hobija kako smo već spomenuli u području politike i gospodarstva, ovdje bi to bilo izlaganje amaterskih likovnih radova. Granice između zvanja i hobija se brišu, svatko je pozvan doprinijeti jer nema nikoga za doprinijeti po dužnosti. Svjedočili smo trenucima političke borbe za postavljanje mozaika koja je po svojim obilježjima bila aktivistička, odnosno davala je legitimitet i mandat zastupanja zajednice samoj sebi. Srećom, u svojoj provedbi, ova akcija je onako južnjački smekšana kao i oslobođena inače svojstvene gorčine i potrošenih ideoloških predložaka. Lijepo je da je u konačnici rezultat akcije oslobođen ideologije i sveden na zajednički nazivnik, površan kakav i mora biti da bi bio zajednički i uključiv.

Slično kao grafiti devedesetih, želi se ostaviti trag, odmah i ovdje, samo kroz ozbiljniju, odnosno prihvaćeniju likovnu formu – mozaik. Grafitima se mladenački i pod svaku cijenu želi ostaviti trag u prostoru, često kršeći zakon i prkoseći autoritetima. Čini se kao da su grafiti odrasli, poprimili ozbiljniju formu mozaika, i uz svojstvenu energiju nametnuli se kao očigledan javni interes. Kod nas čak i aktivizam njeguje mainstream koncepte stvaranja senzacija poput rušenja svjetskog rekorda u svrhu promidžbe destinacije. Negdje drugdje bih od kolektiva očekivao stereotipno antikonzumeristički pristup, ali ovo je otok, ovdje je mainstream alternativan. Trebala su ranije biti u javni prostor istaknuta i umjetnička djela profesionalnih umjetnika, ali to je uvijek zapinjalo. Možda likovnim profesionalcima s imenom i prezimenom nije niti mjesto u prostoru gdje ulice nemaju imena, a obrtnici nemaju obrte. Kao kad useljenik s imenom i prezimenom pokušava prijeći granicu i ne ide, ali kad nahrupi kao dio mase onda granice prestaju postojati.

Mozaici su akumulirali slobodno vrijeme, rascjepkane rezultate privatnih hobija su spojili u nešto veće. Razjedinjeni individualci uspjeli su podignuti, odnosno položiti spomenik razjedinjenim, ali usmjerenim individualcima. Ovo nije spomenik zajedništvu, ovo je spomenik amaterizmu.

Ako vlastite napore i kreativne potencijale ne kanaliziramo kroz za to predviđene, ali značajno potkapacitirane institucionalne okvire, onda im zabijamo posljednji čavao u lijes i ostajemo prepušteni direktnoj demokraciji, odnosno tiraniji većine.

Kao lokalnog arhitekta i moderatora ovoljetne panel rasprave o javnom prostoru u Veloj Luci, pozvali su me da napišem štogod o prostoru Vele Luke.

O (javnom) prostoru se danas priča kao i o politici, puno i previše, a njime se bavimo kao i politikom, malo i premalo. Kada se i bavimo prostorom, to je opet kao razgovor o politici i svatko u tomu zauzima nekakav stav. Trenutak je takav da je nemoguće postići konsenzus za djelovanje upravo zato jer svatko ponosno nosi svoj stav i svako odstupanje od istoga smatra porazom.

Naš velolučki javni prostor zapravo je gotovo u potpunosti izgrađen, izveden kao velika nasuta površina na obali nastaje svojevremeno tik ispred privatnih kuća. Kada kontinentalni grad širi svoje javne površine, on oduzima od privatnog i (potencijalno) izgrađeno pretvara u neizgrađeno. Kada mi širimo svoje javne površine mi uzimamo od mora. Moglo bi se reći da i javni prostor kao ribu lovimo, a ne uzgajamo. Ono što može izgledati kao nebriga možda je samo normalan odnos prema onome što si osvojio bez gubitaka ili s manje odricanja.

U današnjem trenutku nije moguće govoriti o prostoru ne uzimajući u obzir fenomen turizma. Nudimo turizam raspršenih smještajnih kapaciteta s koncentriranim uslužnim sadržajima. Pritisak na infrastrukturu je neizbježan. Komunalna infrastruktura je skuplja jer su udaljenosti velike i relativno je mala koncentracija potrošača. Imamo jednu od najdužih obala ili riva. Faktori su to koji nužno stvaraju potrebu za automobilskim prometom kojega nitko ne želi, a svatko rado koristi.

Ako je javni prostor ogledalo lokalne zajednice, odnosno njihovog odnosa prema vlastitim nekretninama, moguće je pristupati uređenju javnog prostora jednako kao i uređenju privatnog.

CENTAR

Dva su krajnja moguća pristupa uređivanju prostora: jedan je cjeloviti, drugi je fazni. Jedan je financiran uz dugoročno zaduženje, drugi uz manja kontinuirana ulaganja bez većih zaduženja. Jedan nastaje odjednom, drugi polako postaje.

Veliki zahvat mora dosta toga zanemariti kako bi istovremeno nešto drugo nametnuo. Takvi zahvati uvijek pretpostavljaju promjenu ponašanja i disciplinu. Ono što je prije svega potrebno je donijeti odluku želimo li i trebamo li mijenjati navike i na koji način i u kojoj mjeri. Promjena ponašanja svakako nije svrha samoj sebi pa je bitno znati čemu vodi ta promjena. Danas više nije pitanje moramo li nego želimo li i to je preudobna fotelja iz koje se teško donose velike odluke jer nema ni razloga.

Imamo dva paralelna prometna problema: 1. neodgovarajuće uređene prometnice u uvalama 2. veliki prometni pritisak na središte Luke, kako tranzitni tako i onaj namjernički pri korištenju koncentriranih uslužnih sadržaja.

Ujedno, imamo i jednu od najdužih obala ili riva. Faktori su to koji nužno stvaraju potrebu za automobilskim prometom kojega nitko ne želi, a svatko rado koristi. Promet u mirovanju, odnosno parking, osnovni je problem. Namjera je svakako, jer takvi su trendovi, parking automobila izmjestiti iz centralnog obalnog pojasa. To još uvijek ne vrijedi za morski parking pa se privezišta i marina smještaju u središnje prostore, iako je za pretpostaviti kako će u skorijoj budućnosti takav trend zahvatiti i ovaj segment. Preusmjeravanje prometa iz obalnog pojasa u pozadinu je gotovo nemoguće zbog guste izgradnje i premalih profila prometnica u drugom ili trećem redu od obale. Očito je da se promet može regulirati samo kroz sustav jednosmjernih ulica i poprečnim priključcima ulicama na rasterećenu obalnu prometnicu uz mogućnost povremenog zatvaranja prometa u centru, a da promet i dalje funkcionira. Sve to zahtijeva puno parkirališnih mjesta van središnjeg dijela naselja na mjestima gdje se široke ulice pretvaraju u jednosmjerne i s uzdignutim pločnikom za pješake vode do centra i rive. Za uređenje prostora parka postoji gotovo konsenzus zajednice i onih uključenih u dosadašnje prijedloge uređenja; to je središnji javni, višenamjenski i prazni prostor, drugim riječima trg. Mnogi na potezu rive zamišljaju i javnu plažu koja će postati moguća kad kanalizacija u većoj mjeri profunkcionira, no s druge strane dolazi planirano privezište/marina pa se opet vraćamo na početak u tom smislu.

PERIFERIJA

Periferni prostori Vele Luke, legendarne uvale, glavni su turistički resurs. Nudimo turizam raspršenih smještajnih kapaciteta i kupališta s koncentriranim uslužnim sadržajima u središnjem naselju. Danas to neki zovu devastacijom, što možda i jest, ali nije prva. Prva takva obimom značajnija promjena prirodnog stanja bila je izgradnja suhozida za zadržavanje plodne zemlje izdvojene iz krškog tla. Takvo intenzivno zadiranje u prirodni okoliš danas se romantizira, ali motiv je bio jednak; iskorištavanje resursa, nekad za poljoprivredu, a danas za smještajne kapacitete – sve kako bi se preživjelo. Međutim, kao što i određena površina poljoprivredne kulture zahtijeva određenu površinu šume u neposrednoj blizini, tako i izgradnja stambenih objekata zahtijeva velike neizgrađene površine kako bi destinacija uopće zadržala atraktivnost. Zbog toga postoji prostorno planiranje i zoniranje kojim se određuje gdje se smije, a gdje ne smije graditi. To utječe na vlasničke odnose. Zbog velike vrijednosti građevinskih zemljišta u obalnom pojasu, oni koji ostanu izvan građevinske zone osjećaju se značajno financijski zakinuti. Međutim, bitno je naglasiti da su cijene visoke upravo zbog ograničenosti dostupnog građevinskog zemljišta i zbog atraktivnosti koja se crpi iz ljepote nedirnute prirode. To, naravno, ne obeshrabruje mnoge da svejedno konzumiraju svoje pretpostavljeno vlasničko pravo građenja iako se ne nalaze u za to predviđenoj zoni. Istina je da prometna infrastruktura do mnogih poljoprivrednih imanja postoji i da je realizirana kroz suradnju zainteresiranih vlasnika. Također izgrađene su mnoge cisterne za vodu za navodnjavanje nasada pa je ideja o gradnji manjih kućica stambene namjene na većim česticama s jako malim postotkom izgrađenosti dijelom i opravdana, pogotovo kad je ionako dopuštena izgradnja prizemnih objekata do 400m2 na zemljištu veličine od 30.000 metara kvadratnih. Taj mali postotak dopuštene izgrađenosti koji proizlazi iz tog odnosa veličine zgrade i čestice mogao bi se primijeniti i na manja zemljišta i s proporcionalno manjom dopuštenom izgradnjom, ali takvu odluku nije moguće donijeti na lokalnoj razini.

ZAOBILAZNICA

Taj odnos središta i periferije zahtijeva odgovarajuću vezu koja omogućuje kvalitetno funkcioniranje cjeline što je već započeto projektom sjeverne zaobilaznice koji čeka na realizaciju. To je za ovaj trenutak najznačajniji zahvat u prostoru. Takvom prometnicom se centar naselja definitivno rasterećuje tranzitnog automobilskog prometa, ali stvara i neke promjene u prostornim odnosima. Velolučke uvale time postaju više samostalna odredišta na karti otoka , a manje „prigradske četvrti“ Vele Luke. Zbog toga uvale imaju veći potencijal postati naselja. Potencijal dodatno raste ako bi ta nova prometnica, koja bi vodila do krajnje zapadne točke – Privale, imala svoje odredište. Na taj način to više ne bi bila, možda i predimenzionirana, slijepa ulica. Uvale bi postale usputno dostupni lokaliteti, a time dobile i veću mogućnost razvijanja u naselje, s naglaskom na komunalnu i uslužnu opremljenost. Može biti i da je dovoljno odrediti kraj, a da se ono što mu prethodi dogodi i samo.

VIDIKOVCI

Vela Spila i Hum, zanimljivi ne samo zbog onoga što se na samim mjestima nalazi već i što su ujedno i značajni vidikovci. Vidikovci mogu pružati lijepi pogled, ali i mnoštvo informacija i prostornu spoznaju. U našem prostoru, iz pješačke vizure, izmjenjuju se ambijenti. Iza svakog ugla ili zavoja otvara se druga perspektiva pri čemu, zbog zakrivljenosti topografije, često izgubimo sjever. Takve razbacane slike spajaju se u cjelinu prilikom posjeta ovim mjestima i pogledom odozgo. Obzirom na količinu informacija koju pružaju, idealna su za prvi ili posljednji izlet pri posjetu Veloj Luci. Nešto kao hidroavioni, ali jeftinije i sigurnije.

ARHITEKTURA

Do vremena posljednje građevinske ekspanzije, u nedostatku većih i državnih investicija, preživjela je samo arhitektonska tipologija obične kuće. Kad je gradnja krenula, apetiti za izgrađenim prostorom bili su veliki jer su troškovi bili relativno niski, a jedina praktično primjenjiva tipologija bila je ona obiteljskih kuća, što zbog dostupnosti građevinske tehnologije što zbog odredbi prostornih planova. Tako se razvila nova specifična tipologija dalmatinske kuće koja je, manje ili više proporcionalno, višestruko uvećana verzija klasične obiteljske kuće. Pritom se poštuju sve konkretne oblikovne odredbe prostornih planova (velolučki je prilično liberalan u tom smislu), ali u stvarnosti su to stambene zgrade prerušene u kuće. Događa se naizgled i obrnuto kad se obiteljske kuće oblikuju jezikom moderne arhitekture koji se, zbog ranije spomenutih razloga, većinom povezuje s javnim ili višestambenim zgradama. Vela Luka ima sreću da nije nastala niti direktnom političkom odlukom ni odjednom pa da ima ujednačeno oblikovanje prostora i građevina. Na ovom prostoru s kratkom tradicijom građenja sve je dopušteno u oblikovnom smislu. Na neki način to izražava karakter mjesta kao „novoga svijeta“, što se može iščitati i iz ostalih društvenih odnosa. To je u svakom slučaju vrijednost i prilika za postići vrjednija arhitektonska ostvarenja. Razlog tomu je što su danas arhitekti gotovo isključivo školovani u modernom i suvremenom programu i uglavnom nisu osposobljeni klasično projektirati odnosno onako kako većinom ljudi od njih očekuju, a ljudi očekuju ono što im je poznato samo malo bolje ili (rjeđe) nepoznato pa makar i gore.